Kada se politički subjekt (čitaj: Srpska lista), čija je egzistencija primarno strukturisana oko parazitske ekstrakcije resursa i klijentelističke kontrole javnog prostora, suoči sa neminovnošću posljedica sopstvenog izbornog kraha, njegov prvi refleks nije samopreispitivanje ni suočavanje sa sopstvenom odgovornošću. Naprotiv, umjesto demokratskog prihvatanja političke volje građana i polaganja računa pred oblicima javnog razuma koji jedini legitimišu svaku vlast, aparat moći se regresivno urušava u arhetipske obrasce inkvizitorske anateme, ideološkog disciplinovanja, javnog žigosanja neistomišljenika i ogoljenog političkog linča.