Civilizacija je od svog osvita bila vođena jedinstvenom potrebom da se glas pojedinca probije izvan njegovog neposrednog okruženja. U praskozorje čovečanstva, naši preci oslanjali su se na oskudan repertoar gestova i skromne vizuelne tragove. Slike lovina, otisci dlanova i crteži nebeskih tela na tamnim zidovima pećina predstavljali su prvi pokušaj da se pobedi zaborav i ostavi trag potomcima. Postepeno, iz neartikulisanih krika izrastao je artikulisani govor — najveći evolutivni skok ljudskog uma. Govorna reč omogućila je prenošenje znanja kroz generacije. Ipak, taj prvi medij imao je fizičko ograničenje: domet ljudskog glasa. Želja da se savladaju planinski lanci i okeani pretvorila se u opsesiju pronalazača.