Svijet o kojemu je Vladan Desnica pripovijedao danas više ne postoji. Nema ga ni u antropološkom, ni u socijalnom, ni u nacionalnom smislu. Zadrani su masovno izbjegli iz grada što su ga saveznici ravnali sa zemljom, i koji im je bio kriv po prilici onoliko koliko i Dresden, o čemu nismo, mimo Desnice, do danas čuli ništa. Jasno je i zašto. Tim zvjerskim
Zaljubljivanje je fenomen koji je uzdignut na visok nivo u savremenoj kulturi pošto se odlično uklapa u narativ srećnog čoveka koji hedonistički zadovoljava svoje potrebe – intenzivno i u trenutku. Međutim, zaljubljivanje je transferni mehanizam, dakle, mehanizam putem koga svoje nerazrešene potrebe iz detinjstva razrešavamo sa ljudima koji nas podsećaju
Na ovo pitanje nastojao je u novinskom feljtonu odgovoriti Stanislav Vinaver, srpski pjesnik, prevoditelj i esejist. Članak je objavljen 5. svibnja 1953. u listu Republika, u stalnoj Vinaverovoj rubrici Beogradsko ogledalo. Vinaver inače nije bio ni krležijanac, ni bezuvjetni Krležin adorant: u svojoj Pantologiji, tom genijalnom parodijskom spletu,
